iz mog ugla https://blog.dnevnik.hr/izmogugla

nedjelja, 26.04.2015.

Ormar zvan čežnja

On kaže:

Nekad smo mi Dalmatinci hodočastili na Zagrebački velesajam, onaj jesenski, u vrijeme kad se nisu baš jeli hamburgeri, niti one fancy salatice i svakako ne makrobiotička jela, nego brate janjetina, vruća masna mirisna, nepregledne količine kotlovine i roštilja, i oborite ribe za one na dijeti.
Obavezno smo tih godina rezervirali i jedan dan za upoznavanje kulture susjedne nam Austrije, poglavito Graza, s posebnim osvrtom na trgovačke vještine u svima milom nam Metrou. Kad malo bolje promislim ne sjećam se baš što smo tamo kupovali, sjećam se samo velikih vrećica pistacia, koje bi ja smlatio dok bi čekali u onim simpatičnim kolonama na granici, pa bi mi onda naravno bilo loše od tog silnog neprobavljivog pistacia, zbog čega bi se liječio rakijom koja bi mi otvorila apetit a onda bi došlo na red ovo vruće mirisno i masno gore spomenuto.
U međuvremenu su se dogodile demokratske promjene, Austrija nam više nije susjedna zemlja, ali možemo u nju bez putovnice, Metro je došao k nama, a jesenski Zagrebački velesajam je odumro poput neke egzotične vrste. Kako ne bi bili baš u potpunosti istraumatizirani demokratskim promjenama otkrili smo Ikeu i to onu u Grazu i barem jednom godišnje išli tamo, i vraćali se širokih osmijeha, s papirnatim lusterima i sličnim pizdarijama čuvenog Švedskog dizajna, proizvedenog u Maglaju. Inače ta Švedska je skandinavska zemlja poznata po Nobelu koji je izumislio dinamit, a onda poslije dilao neku nagradu za mir, Zlatanu Ibrahimoviću, i akcijskim filmovima simpatičnih naslova kao npr. Ula, Mikke, i Ingrid u autopraoni.
Idila je kratko trajala, neka budala je i Ikeu dovukla tu k nama, i eto ti problema, najprije sam kupio tanjure, pa onda poplun, pa još jedan poplun jer onaj prvi je bio mali u odnosu na krevet, pa onda ovo pa ono, i na kraju ormar.
E sad ormar, to je priča za sebe, zgodno je to tamo možeš kombinirat, nadodat ovo pa ono i tako ormar raste, li ga raste. Naravno s porastom ormara raste i cijena dok sve ne poprimi monstruozne razmjere, i taman kad misliš da je to najgore što se može dogoditi, naravno doneseš odluku da ćeš ga sam montirati.
Detaljan opis montaže, razgovora s uputstvima za montažu, i poruka vlasnicima, dizajnerima i onome tko je crtao uputstva, ovom prigodom ću izostavit, jer sadržaj istoga ne bi bio primjeren ni za one koji su 18+, a kamoli mlađe.
Ukratko nakon 12 efektivnih sati, više od stotinu raznih šarafa, i isto toliko čavlića, upale svih mišića, uključivo i onih misaonih ormar je skoro gotov, i samo da se zna, kad mi drugi put bude trebao ormar ja ću kupit ciglu i sazidat ga.

Ona kaže:
Nakon nekoliko iscrpljujućih posjeta Ikei, isto toliko profulanih izlaza prema istoj, neplanirnih posjeta Rugvici i nepropisnih mijenjanja smjerova na autoputu, tuceta pojedenih hot-dogova i litara falše kole na čaše, izabrali smo ga. Ormar. Lijepi bijeli, visoki ormar.
To da platimo atomske fizičare zaposlene u Ikei koji brzo, neprimjetno i za sitne pare sklapaju te švedske projekte nastale u Maglaju nije uopće dolazilo u obzir. I ako ste ikad vjerovali da ne možete upoznati nekoga dobro dok s njim ne pojedete vreću soli, uvjeravam vas da je to samo mit. Dovoljno je pustiti mu da sam, svojim rukama, pred vama, sklapa neki od tih švedskih projekata nastalih u Maglaju i dobro otvoriti oči i uši.
Neću ulaziti u mučne detalje. Svakako, nakon cijelog dana gledanja moje ljudine iz svih mogućih i nemogućih perspektiva, žablje, ptičje i ostalih, shvatila sam da je to čovjek vrijedan moje ljubavi. Čovjek za kojeg ne postoji nemoguće i koji neće odustati kod prve prepreke. Onaj koji i kad gadno psuje radi to s puno ljubavi. Čak bi i moja baba, čijeg smo voljenog Šavrića konačno deložirali iz naših života bila ponosna na moj odabir.
Dakle, sad još samo krevet, ladičar i neko postolje za tv. Vidjela sam u Ikei par zgodnih primjeraka. Čim prođu muskulfiberi i ta razna ukočenja koja su se dogodila krećemo u akciju. Možda do onda nauči i koji je pravi izlaz za Ikeu. Ako ne, Rugvice eto nas opet.

četvrtak, 16.04.2015.

Prokleto proljeće

On kaže :

Prokleto proljeće, kao i svake godine evo ga ničim izazvano dođe i razotkrije sve one fine naslage koje smo skupili strateški po cijelom tijelu tijekom duuuge zime. Kome još treba trauma isprobavanja proljetno ljetne garderobe koja kao da se u ormaru cijelu zimu prala na 90 i smanjila za nekoliko brojeva. I sad jebiga u teretanu, na nasip, po parkovima pa udri dok ti duša na nos ne izađe, i ko bi rekao da će nam nedostajati zima, prije nego li je i otišla i sve one jakne, kaputi i ostali rekviziti koji su tako blago i nježno skrivali sve naše nedostatke.
I tako eto nas svih zajedno vani u prirodi, utegnutih curica i onih koje to više baš i nisu, a tako bi htjele biti, mišićavih dečki i onih koji nit su dečki niti su mišićavi, onih koji protutnje pored vas s lakoćom koja vas baca u depresiju i onih koji su kao i vi pri svakom naglom pokretu na rubu srčanog udara. Opako je to proljeće, svakakve opasnosti s njim dođu, zmije recimo, ili što je još gore polugole nekim čudom već preplanule, friško depilirane sudionice u prometu, koje izazivaju pomutnju, pa mužjaci umjesto da gledaju semafor, gledaju njih, onda im neandertalci trube, pa su svi nadrkani i nastane opći kaos. Zato bi eto ja predložio da se sve razgolićene, iskvarcane i nekim čarobnim samozatežućim losionom namazane žene, kazne recimo s petsto kuna zbog ometanja prometa, a one koje svojom pojavnosti izazovu ne daj Bože kakvu nezgodu da se kazne radom za opće dobro. Na način da u vrućim hlačicama i oskudnim topićima peru šajbe na naplatnim kućicama, i benzinskim postajama, kad nas je već Bog kaznio ovom vladom koja uspješno diže jedino trošarine i tlak građanima, da bar imamo neku satisfakciju. Usput bi trebalo nezaposlene doktore, umjesto da bježe u inozemstvo, zaposlit na tim istim naplatnim kućicama i benzinskim postajama, oni bi samo mužjacima kojima iskoče oči i koji isplaze jezik, trebali napravit brzinski pregled i dat im uputnicu za već nešto. Usput bi mogli poraditi i na pomirenju sjevera i juga obzirom na nedavne nemile događaje, tako bi mlade dalmatinke u oskudnim topićima s Hajdukovim obilježljima trebalo instalirat da peru šajbe na Lučkom, a male purgerice u lepršavim minimalističkim suknjicama s obilježjima Dinama na naplatne u Dugopolje, pa bi baš volio vidit tog huligana kojem bi palo na pamet vodit rat a ne nešto drugo........

Ona kaže:
Proljeće me čini malo nervoznom. Nakon mukotrpnog poduhvata spuštanja tople robe dolje i dizanja hladne robe gore obično slijedi poražavajući zaključak. Guza ne stane u one baš najbolje traperice, trbuščić kao da ću sad u drugo tromjesečje, a cice iz tijesnih grudnjaka cure na sve strane. Bože, frustracije. I onda još na sve to njegovi mesarski odmjeravajući pogledi i netaktični komentari.
Malo si „dobila“, ljubavi.
Je l, dragi? A, misliš li da je mojih, teškom mukom stečenih, zimskih 5 kila baš ono veliki, mislim baš ono ogroman problem u usporedbi sa tvojih novostečenih 10? Ili je možda ipak malo veći problem tvojih općenito 105 kila žive vage naspram mojih 65?
Ma, kažem vam, proljeće me čini malo nervoznom.
I ne, neću ovakva nervozna posegnuti za iscrpljujućim vježbanjem niti bjesomučnim izgladnjivanjem same sebe. Niti sam gepard da trčim okolo niti sam gusjenica da jedem lišće. Zapravo, uopće me jebeno ne zanima što tko misli o mojim oblicima i oblinama.
A sljedeći put kad me ujutro iz meditacije nad kroasanom i jako, jako, jako slatkim nescaffeom prene njegovo milozvučno: „Kiko, vrati se u krevet, imam ono jutarnje.“ Moj odgovor će biti:
„Mili, trkni do Lučkog. Možda ti se neka utegnuta mlada dalmatinka u oskudnom topiću s hajdukovim obilježljima smiluje pa se, nakon što ti dobro opere šajbu, malo pozabavi tim tvojim „jutarnjim“.
Mislim, svašta.

srijeda, 15.04.2015.

Baba Manda i još poneko......

On kaže:
Vjerojatno bi da nije ovih priča zauvijek ostala enigma zbog čega je Gregor zavolio krijesnice, odnosno Matildu da budemo precizni. Neupućeni bi očekivali da Gregor koji je bio ponosni primjerak leptira valjda voli leptirice, e pa i Gregor je i sam neupućen mislio da je tomu tako. Protratio je tako naš Gregor dane i dane naganjajući leptirice, sve redom tašte namiguše koje su se toliko divile ljepoti svojih šarenih krila, i ljubile same sebe da im je ljubavi dostajalo jedva za njih same i stvarno je nisu mogle davati još nekom drugom. I ko zna kako bi sve to završilo da Gregor jednog ranog predvečerja na prelazu iz ljeta u jesen nije upoznao Matildu. Jednom ću vam zasigurno ispričati i tu priču, možda u nekom svitanju ili prohladnoj noći, možda već sutra, možda za nekoliko godina ali jednom zasigurno hoću.

Gledao je Gregor tu ožalošćenu obitelj jutros pored groba okićenog još svježim cvijećem, razmišljajući o tome kako ljudi u početku jako često dolaze, a onda sve rjeđe i rjeđe dok se to ne svede na to da dolaze za blagdan Svih Svetih i možda još ponekad. Najupornije su majke malih i mladih nevidljivih, pa onda supruge, muškarci valjda iz nelagode a možda iz straha dolaze rijetko i nerado, osim onih koji su ostali sami pa su svoju usamljenost liječili i posjetima groblju.
Bila je to tipična obitelj, muškarac, glava obitelji na rubu suza koji je gledao negdje u daljinu, pa je Gregor znao da je očito njegova majka otišla među Nevidljive, žena s dobro odglumljenom tugom na licu, koja je razmišljala o tome kako joj je propala prilika da popije kavu s prijateljicama na Cvjetnom trgu, sedamnaestogodišnjakinja koja je jedva prikrivala izraz dosade na licu i čekala da sve to već jednom završi i neuobičajeno zamišljen osamnaestogodišnjak. Gregor se koncentrirao na mladića koji je mislio na baku, koja je eto dočekala da njenog omiljenog gradonačelnika puste iz zatvora i onda umrla, sjećao se kako mu je baba Manda uvijek govorila, sinko lažu to sve oni dobar je on, a ako i nije naš je. To naš je podrazumijevalo da je Hercegovac, što je kod babe Mande bio faktor koji je automatski donosio odrješenje od svih grijeha. Zato se baba Manda i mama nisu nikad baš najbolje slagale, mama je bila Zagrepčanka, što samo po sebi nije bio grijeh ali to što je glasala za nekog drugog a ne za Franju, svakako je, zato je baba Manda mamu samo podnosila, a mama nju niti to, pa su ga sad malo čudile mamine suze. Morat će i inače popričat s mamom, jer je izgleda ona maznula onu babinu metalnu kutiju od bajadera, u kojoj je baba čuvala lovu od penzije da njemu kupi auto kad upiše fakultet, jer babi je to bilo jako važno, uvijek mu je govorila sinko uči završi fakultet, viruj u boga i glasaj za Franju pa će ti bit dobro u životu.
Morat će svakako porazgovarat s mamom.


Ona kaže:
Matilda nije voljela gledati ispraćaje. Sklanjala se od tih tuga kad god je mogla ali je tog dana obećala Gregoru izbrojati velike bijele lampaše koje je pogrbljeni starac, nekadašnji kralj estrade, i za ovu godišnjicu smrti donio svom nikad prežaljenom sinu, pa je jadna, htjela-ne htjela, našavši se tamo, od glavnog ulaza lijevo uz arkade do kraja pa još malo dolje, svjedočila tužnom događaju ove, po ničem posebne gradske obitelji čija je baba Manda, kako je sama znala reći dok je još bila živa, imala i u smrti nevjerojatnu sreću u nesreći. Naime, Mandin je Jozo, još onih davnih dana, dok je bilo normalno da se građani grada zakapaju na gradskom groblju, a ne kao sirotinja i protuhe na prigradskim grobljima, uzeo pod dug od susjeda Alojza, čiji je sin propio sve što su imali, grobnicu na gradskom groblju i to od glavnog ulaza lijevo uz arkade do kraja pa još malo dolje, samo dva reda niže od one koja je, ne znamo pod kojim okolnostima i za koje novce, pripala sirotom nikad preželjenom sinu pogrbljenog starca, nekadašnjeg kralja estrade. I, budući da nikad nije prisustvovala nekom od njegovih nastupa, Manda je živjela za dan kada će umrijeti, ne iz razloga što će konačno opet i za sva vremena leći kraj svog Joze, koji je, iako je grobnicu pribavio za Mandu, kad je one gadne zime dobila upalu pluća, sam prvi u nju iznenada, nakon vrlo kratkog ali teškog pijanstva zalegao, već da bi i ona jednom, a znala je mudra starica da će to biti kad-tad, vidjela kralja estrade kako s grčem na licu jecajući diže svoje teške ruke prema nebu.

Iako je Matilda bila pomirena s činjenicom da joj je vrlo malo stvari vezanih za odnose ljudi i nevidljivih razumljivo i jasno, čudila se opet i iznova onima koji su još kao živi jedva čekali da to prestanu biti, onima koji se nisu mogli pomiriti sa svojom ili tuđom nevidljivošću i najviše onima koji su na posljednjim ispraćajima svojih ljudi u nevidljive, iako ih za života nimalo nisu voljeli, neutješno plakali. Prisustvo ovom nemilom događaju jedne naizgled sasvim obične gradske obitelji unijelo je u Matildin život još poneku nedoumicu. Zašto je ucviljeni sin strepio da će sada nakon Mandine smrti njegova supruga preuzeti šefovanje u kući, zašto se njegova supruga, i sama pomalo sumnjajući u to, nadala da će sada, nakon Mandine smrti, mamin sin postati glava obitelji, zašto se djeci kupuju auti za upis na fakultet i zašto se uopće i od koga to novci skrivaju po limenim kutijama.

četvrtak, 09.04.2015.

Pjesnik i Sofija

On kaže:

Bio bi to još jedan od onih dana za nepamćenje, koje je Gregor uglavnom provodio lamatajući krilima bez veze. U stvari bio bi to dan i gori od dana za nepamćenje jer je kišica dosadno rominjala i nikog od ljudi nije bilo, a nevidljivi su otišli Tamo. Gregor nije znao gdje se točno nalazi to Tamo, nevidljivi su rijetko uopće spominjali to mjesto i nikad nisu pričali o njemu, a Gregor nije pitao jer nije želio ispasti previše znatiželjan. Čuo je naime jednom da je znatiželja ubila mačku pa ga je bilo malo frka, doduše Gregor nije bio mačka nego leptir ali ko bi ga znao kako ta znatiželja djeluje na leptire.
Bio bi to jedan od onih dana da se odjednom tamo iz pravca arkada nije pojavio žuti kišobran, a pod kišobranom pjesnik i njegova nova pratilja. Pjesnik u stvari nije bio pjesnik jer kako je njegova supruga koja je sada među nevidljivima više puta rekla nije pjesnik svak tko piše pjesme. Pjesnik je u stvari profesor koji je mirovinu dočekao predajući teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, ili socijalističkog samoupravljanja, ili već tako nešto. Nikada nije predavao književnost koju je volio iznad svega zbog nekog sitnog političkog grijeha još iz vremena kad je bilo zabranjeno pjevati neke pjesme. Da se Gregora pitalo on bi i danas zabranio više od pola pjesama a nekima ne bi dozvolio ni da recitiraju, ali nećemo sad o tome.
Pjesnik je pod žutim kišobranom stiskao nježnu crnokosu, barem dvadeset godina mlađu ženu, i vodio je do mjesta gdje je mislio da počiva njegova žena, koja je srećom s ostalim Nevidljivima iz tog dijela groblja otišla Tamo. Gregoru se činilo da je čuo da su spominjali nekakvu radionicu kratke priče, i nije mu bilo jasno kome nevidljivi imaju namjeru pričati te priče, ali njemu ionako puno toga nije bilo jasno.
Gregor je volio pjesnika, uvijek je dovodio neke nježne ženice sa sobom, ova je bila peta ili šesta otkad mu je prije četiri godine žena prešla u Nevidljive.
Prva je bila Lidija, pedikerka koja mu je sredila ono nezgodno kurje oko, druga je bila Gita zubarica koja mu je sredila zube, treća je bila Marija koja je radila u banci pa mu je sredila nekakav kredit, četvrte se Gregor nije mogao sjetiti, peta je bila Maša doktorica za prostatu i Gregor nije imao pojma što je ona sredila.
Čitajući misli Gregor je od pjesnika naučio da se više isplati voditi ih na groblje nego u kazalište i u kavane, te da žene na ucviljene udovice lete kao muhe na govno. Gregoru je to s muhama i govnom bilo gadljivo i nije shvaćao zašto se pjesnik uspoređuje s govnom, ali on ionako puno toga nije shvaćao.
Zato je Gregor utihnuo da bi mogao hvatati misli nježne crnokose koja se zvala Dunja kako bi mogao znati što će ona srediti pjesniku.
Frizerka, što bi frizerka mogla srediti ćelavom pjesniku, nešto tu nije štimalo i Gregor se na trenutak uznemirio, a onda je odlepršao dalje pomiren s tim da on puno toga ne shvaća.


Ona kaže:

Matilda, za razliku od Gregora, nikad nije čula za onu glupost da je znatiželja ubila mačku već je naučena iskustvom bila potpuno i neupitno sigurna da su mačke neuobičajeno znatiželjna i po prirodi vrlo živahna bića. Shodno tome, nije se imala zašto ni kako poistovjećivati s mačkama, a još manje strepiti i ustezati se od vlastite znatiželje. Na gradskom se groblju, baš kao i Gregor, naslušala svakojakih priča. Zasićena kuknjavama Nevidljivih za onima i onim što su ostavili iza sebe radije je osluškivala one tihe, a još radije od toga one, s obzirom na okolnosti, neočekivano i neobično sretne Nevidljive.
Jedna od Matildinih omiljenih Nevidljivih obitavačica groblja bila je tiha i mirna gospođa Sofija, koja se zapravo tako uopće nije zvala ali je pod tim imenom među ostalim Nevidljivima na groblju bila poznata. Nitko nije znao zašto, a nitko se nije niti pitao zašto gospođu Sofiju zovu baš Sofija, a ne Barbara, Tereza ili Jozefina, na primjer. Svakako, ni Matilda, priglupa kakva je bila, nije se puno zamarala time.
Gospođa Sofija redovito je i uspješno izbjegavala ljude koji su je posjećivali na groblju donoseći joj omiljeno cvijeće i lampaše. Poput nje same, nježne mimoze i velike crvene lampaše. Crvene kao ljubav. Crvene lampaše za one koje voliš, kako je Matilda bezbroj puta čula govoriti ljude dok su paleći šibicama lampaše na grobovima svojih Nevidljivih sami sebe uvjeravali u to. Jer, Matilda je dobro znala, voljeti je teško, voljeti ljude je bolno i mukotrpno, a voljeti Nevidljive je potpuno i sigurno nemoguće.
Gospođa Sofija bila je samotnjak. Voljela je šetati grobljem vodeći duge i tihe razgovore sama sa sobom, a Matilda je iste voljela dugo i tiho prisluškivati. Sofijine rečenice su često bile nerazumljive i nedovršene, ali Matilda je uživala u njihovoj melodičnosti i milozvučnosti. Ono što je shvatila bilo je da se Sofija udala mlada, da nije uspjela roditi djecu i da, iz Matildi nerazumljivih razloga, nije baš puno voljela druge žene. Voljela je svog supruga. Nježno, duboko, potpuno. Bolno i mukotrpno, kako to već biva kad žena zavoli mlada. Voljela ga je više od života, sve dok jednog dana, zamorena njegovim zanesenostima drugim ženama, nije posustala. Priznala je poraz i odustala. Toga je dana legla u postelju i odlučila umrijeti. I svo moljenje, zaklinjanje i besmislene prijetnje njenog supruga nisu je odvratile od tog nauma.
Ovako se znači osjeća sreća, čula ju je govoriti Matilda. Bože, blaženog mira i spokoja, cvrkutala je Sofija provlačeći se arkadama. I nije Matildi potpuno bilo jasno zašto se Sofija nedjeljama i blagdanima, kad svi Nevidljivi zauzmu svoja mjesta na groblju, povlačila Tamo. Jer to su bili dani kada je ćelavi gospodin redovito u društvu neke šarmantne pratilje, nakon mise u Krista Kralja na glavnom ulazu groblja, obilazio njeno prebivalište noseći buketić mimoza i kao krv crveni lampaš.
Samo ponekad, kada bi zrak bio jako pritisnut uz zemlju i kada su i ljudi i Nevidljivi i raznovrsni mali letači koji su obitavali na groblju jedva disali, stajala bi Sofija sakrivena iza tužne breze, sakrivena kao da ju je netko osim leptira i krijesnica uopće i mogao vidjeti. Stajala je mirno i promatrala sa sjetom gospodina kojeg je godinama zvala svojim kako hita prema grobu u koji ju je ukopao. U jednoj ruci noseći dokaze svoje velike ljubavi prema njoj, a drugom rukom vodeći brižno i pomalo pretjerano nježno, kao u strahu da drži neko krhko blago koje mu ne pripada i koje bi se taj čas od čvrstine stiska moglo raspasti, svoju pratilju.
Ja ovdje stojim samo da vidim koga sam ja to voljela, Bog mu dao dug život, a meni još malo mira, čula ju je šaputati Matilda. Ali, priglupa kakva je bila, nije u ovim riječima pronašla ništa duboko, niti vrijedno promišljanja. Njene su misli bile zaokupljene zagonetkom koju joj je postavio Gregor. Kako to i čime frizerka može pomoći gospodinu profesoru. Pomislila je upitati Sofiju, ali nije htjela prekidati njenu ritmičnu mantru.
Meni još malo mira. Još malo mira. Malo mira...

Možda neki drugi put. Ima vremena, vrijeme na ovom mjestu obično traje zauvijek.

srijeda, 08.04.2015.

O ljudima i o Nevidljivima

On kaže:


Gregor je volio ljude, nije ih baš shvaćao, svu tu njihovu besmislenu užurbanost, i grč koji im se očitavao na licima, u luku ramena i ponekad u prstima, nije ih razumio, ali ih je volio, ne toliko koliko je volio krijesnice, Matildu pogotovo ali ipak....
Više od ljudi Gregor je volio Nevidljive, jednom su i oni bili ljudi prije nego li su se odvojili od tijela, koja su ljudi onda u drvenim kutijama uz neke uvijek tužne obrede spremali pod zemlju, a neka su čak i spaljivali valjda da ne rade baš preveliku gužvu pod zemljom.
Nevidljivi nisu govorili, kao ni Gregor uostalom, komunicirali su razmjenom misli i ponekad su se dok su ljudima čitali misli skupa s Gregorom beskrajno zabavljali.
Ljudi su izgleda mislili da Nevidljivi žive na groblju pa su im stalno dolazili u posjete i donosili nevjerovatne količine cvijeća i iz nekog Gregoru nepoznatog razloga svijeće.
Gregor nije vidio da su ljudi jedni drugima donosili toliko cvijeća kao što su donosili Nevidljivima, i nije se mogao sjetiti da je ikada vidio da je netko od ljudi nekom drugom od ljudi donio svijeću.
Nije baš razumio te ljudske običaje ali se nije pretjerano ni zamarao time, više ga je zabavljalo čitati im misli dok su stajali pokraj grobova misleći da su Nevidljivi valjda uvijek tamo i da samo čekaju njih da dođu.
Nekad je i prisluškivao razgovore koje su ljudi vodili među sobom i tako je sakupio sasvim pristojnu kolekciju tajni i priča koje je želio podijeliti s još nekim osim s Matildom, pa bi ih mogao i ovdje ispričati ali samo ako bude potpuna tišina, takova da se mogu osluškivati misli jer Gregor i ne zna pričati drugačije.


Ona kaže:

Matilda, usprkos svojoj prigluposti, nije poput Gregora razvijala neke posebne osjećaje prema ljudima, a kamoli Nevidljivima. Ljude, poput Gregora nije razumjela, a Nevidljivi su obično pričali tužne i dosadne priče o tome kako je to bilo prije negoli su prestali biti ljudi i postali Nevidljivi stanovnici popularnog gradskog groblja.
Kuknjali su obično o tome koga su sve iza sebe ostavili, koga su mrzili, koga voljeli, tko je volio njih, a tko nije uopće, što su sve stvorili, tko im je ostao dužan, tko kriv, koliko su postigli, koliko je poslova ostalo nedovršeno, koliko rata kredita neotplaćeno, koliko je novaca, zlata i nekretnina iza njih ostalo i tko se na to nakon njihove transformacije zaslužno uknjižio, a tko nije.
I iako su kompleksni odnosi ljudi i Nevidljivih, u dijelu "nezapisano, nesuđeno i neprirodno" podsjećali na njen i Gregorov čudan odnos, Matilda se nije prestajala čuditi činjenici koliko je velika bila žudnja jednih za drugima. Pitala se, sirota priglupa krijesnica, zašto umjesto da mirno i dostojanstveno jedni i drugi prihvate činjenicu transformacije, oni pate i u nedogled cvile jedni za drugima.
Prvi žudeći za onima koji ih ne vide, ne čuju i ne osjećaju njihovu nevidljivu prisutnost, već vazda samo sline, uzdišu, kišu i šmrču grleći njihove hladne nadgrobne ploče. Drugi za onima koje su nekad svom opipljivom tjelesnošću života tako jako voljeli ili tako jako mrzili, potpuno je svejedno.
Ništa od toga priglupoj krijesnici Matildi nije bilo jasno, ali vremena za zamaranje sa nerazumljivim glupostima u Matildinom kratkom životu nije bilo jer je razigrani leptir Gregor našao novi cilj ne bi li njihovom čudnom druženju dao neku svrhu. Pronaći posljednje počivalište gospođe čudnog imena i još čudnijeg prezimena, Jagode Truhelke. Jedino što je Matilda uspjela o Jagodi saznati osluškujući šuškanja Nevidljivih bilo je to da je bila vrsna pedagoginja i dječja književnica te da je napisala divnu, divnu, divnu (ako je za vjerovati malima Nevidljivima) priču čudnog imena - Božja ovčica.
Iako, priglupa, kakva je bila, Matilda nije nalazila puno smisla u zamornim i iscrpnim pretraživanjima nadgrobnih spomenika vječnih počivatelja popularnog gradskog groblja, i iako uopće nije bila sigurna da li je ono što osjeća za Gregora ljubav, sigurna je bilo u jedno. Pratit će Gregora u njegovim besmislenim traganjima dok ih ne rastavi neka svijeća, fenjer ili treperava neonska lampa.

ponedjeljak, 06.04.2015.

GREGOR I MATILDA

On kaže:

Gregor nije bio ovca iz iritantne reklame za mobilnu mrežu, a nije bio ni činovnik kojega je hvaljeni pisac suspektnog stanja uma pretvorio u kukca u hvaljenom remek djelu svjetske književnosti.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Gregor nije sisao veslo, a nije sisao ni majčino mlijeko, jer poznato je naime, onima kojima je poznato da leptiri nisu sisavci, nego nešto drugo.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Gregor je sisao nektar, ne nije sisao čudne napitke pakirane u tetrapak, sumnjivog porijekla na kojima stoji kočoperni natpis nektar, niti je sisao napitak za bogove, bogovi su ionako ljudska izmišljotina, a Gregor je dobro poznavao ljude i znao je da im nije za vjerovati.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Gregor je tog davnog proljeća sisao nektar iz cvjetova tek rascvalih voćki, i sasvim svejedno mu je bilo zovu li se voćke Jagoda, Dunja, Višnja ili nekako drugačije, Gregor je sisao nektar bez imalo drame, zbrke i konfuzije, nimalo posebno i nimalo uzvišeno, sisao je, jer Gregor je bio leptir, a leptiri to rade, sišu nektar.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Gregor svoj mladi život nije skončao na svijeći, jer Gregor iako je bio leptir nije se obazirao na suhoparne narodne izreke na temu leptira i svijeća, Gregor nije uopće volio svijeće nego krijesnice, i ne zna se kako i da li je Gregor uopće skončao.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Zašto je Gregor volio krijesnice ne zna se, u stvari nitko se nikada nije ni potrudio shvatiti ni saznati zašto je tomu tako, svi su jednostavno čekali da Gregor napokon skonča na svijeći ignorirajući činjenicu da je Gregor u stvari volio krijesnice.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

O Gregoru nitko nikada nije napisao pjesmu, ni priču, iako su leptiri često rabljeni u cilju postizanja kvalitetnih metaforičkih refleksija na ljubav i nježnost, nitko nikada nije spomenuo Gregora, iako je Gregor bio pomalo neobičan leptir.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.

Ni cvjetovi s kojih je Gregor sisao nektar nisu nikada u vjetar šaputali o Gregoru, ako su nekada u sveopćem žamoru i spominjali leptire, nije zabilježeno da su nekada apostrofirali Gregora.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice.


Na koncu bi da nije ovog traga ispalo da je Gregor bio potpuni autsajder, nevrijedan spomena, samo jedan od leptira, kukaca baršunastih krila koji svoje mlade živote nerijetko skončaju na plamenu svijeće, a Gregor to nije bio, nikako autsajder.

Gregor je bio leptir koji je volio krijesnice




Ona kaže:

Bože sačuvaj dosadnog Gregora. Majko mila, zar je tako teško razumjeti da kad ne ide, brate mili, ne ide. Nije suđeno, nije zapisano, a bogami, nije ni prirodno. Leptir i krijesnica, naprosto ne, ne i ne. Nije uspjela ni Bijelom dugmetu slična pizdarija, pa zašto bi pomaknutom Gregoru i priglupoj Matildi. Naime, ovo je priča o njoj. Priglupoj krijesnici Matildi.

Matilda je bila priglupa krijesnica i ne zna se zasigurno je li uopće voljela Gregora. .

Matildu nije smetalo što Gregor siše nektar sa raznorodnog cvijeća, niti njegov fetiš na krijesnice. Nije puno razbijala glavu hoće li Gregor skončati na nekoj svijeći, fenjeru ili neonskoj lampi. Nije razmišljala je li autsajder, glupan nevrijedan spomena, najobičniji i neizbirljivi sisač nektara koji leti sa cvijeta na cvijet, niti je mislila o tome hoće li taj letač baršunastih krila svojim inače sasvim običnim životom čija je jedina devijacija bila ljubav prema krijesnicama, ikada zavrijediti da se netko pomuči nad njegovim nekrologom.

Matilda je jednostavno bila priglupa krijesnica, a i ne zna se sa sigurnošću je li uopće voljela Gregora.

Sate svojih kratkih života proveli su na popularnom gradskom groblju. Ne zato što je to bilo nevjerojatno romantično, niti ekstremno posebno iz bilo kojeg razloga, već jednostavno zato što ih je tamo zateklo čudo rođenja, izlegivanja ili isčahurenja, nazovite to kako hoćete. Gregor je bio pomalo filozof, kako to već biva sa letačima baršunastih krila koji ne biraju, pa je za svoj životni cilj postavio pronaći mjesto gdje je ukopan prvi ikada vječni počivatelj popularnog gradskog groblja, a Matilda, iako se sa sigurnošću ne može reći je li uopće voljela Gregora, uzela je za cilj svog kratkog života pratiti Gregora u njegovoj čudnoj potrazi.

Naime, podsjećam Vas, Matilda je ipak bila samo priglupa krijesnica.

Ne zna se je li potraga bila uspješna ili ne. Ne zna se je li Gregor, prije no što je na spomeniku podignutom od strane "njegovih učenika" pročitao ime Friedricha Miroslava Singera, učitelja tjelovježbe i mačevanja koji je u ranoj životnoj dobi zaboravio zatvoriti plinski ventil, konačno skončao spržen nekim izvorom topline niti je li Matilda završila u raljama nekog nervoznog psa lutalice. Ne zna se niti koje je točno prirode bio njihov odnos niti jesu li ikada tjelesno konzumirali svoju čudnu privrženost. Ne zna se niti što su o svemu tome mislile njihove osramoćene obitelji. Zapravo, o Gregoru i Matildi vrlo se malo zna. Iza njih, osim ove dvije kratke crtice iz muškog i ženskog ugla nije ostalo ništa.

Jedino što se sa sigurnošću može reći je da je Gregor bio leptir koji je volio krijesnice, a Matilda obična priglupa krijesnica koja je možda, ali samo možda, jednom voljela Gregora.

srijeda, 18.03.2015.

Večer poezije u Hudom Biteku

On kaže:

što ako

se zaljubiš
i ostaviš svoje nemire
nekom drugom
kome pripadaju
ako jutro te zatekne
spokojnu
okrijepljenu toplinom
besramno nagu
krštenu pogledom
ako udahneš
ljubav sa usana
i onako snena
poželiš
da kazaljke se nikad ne pokrenu

što ako


Ona kaže:

obećaj

ako prestanemo biti
mi
i ti poželiš
neka tuđa
spokojnija
tiša jutra
ako ovdje ostane samo moje nemirno
prokleto
ja
obećaj
da ćeš mi pokazati put kući
jer kad sam samo ja
onda
lutam

utorak, 17.03.2015.

Stonoga ili tko tu laže

On kaže :

Cipele su ono nešto što obuješ na noge da ne bi hodao bos, iako baš guštam hodat bos pa unatoč dugogodišnjoj dresuri raznih žena u mom životu nisam izgubio tu instinktivnu potrebu hodati bez obuće. Doduše ne mogu ni ja kao ranije gaziti po kamenju bez obuće, pa mi je ljeti nekad malo neugodno skakutati kao curica po plaži, što znači da je dresura ipak imala nekog učinka. Dakle cipele, odnosno obuća je nužno zlo, i zato niti pod hipnozom ne bi mogao doprijeti do tog kutka svijesti, u kojem je objašnjenje zašto bi zaboga bilo tko težio posjedovati 176 pari, isto tako nikad neću razumjeti zašto su od dva meni potpuno ista para, jedan bolesno dobar i must have, a drugi totalni shit.
O meni nerazumljivoj potrebi penjanja na potpetice, i učestaloj kupovini premalih i neudobnih cipela, koje onda rezultiraju žuljevima, kurjim očima i neizbježnim posjetima pedikeru najbolje da i ne govorimo.
Mislim dakle ni pod cijenu života mi ne bi palo na pamet da za nešto po čemu gazim dam četvrtinu, trećinu, polovinu, ili u nekim slučajevima i cijelu plaću. I ne, ne razumijem zašto bi se cipele trebale usklađivati s bilo čim, a pogotovo zašto bi se trebale uskladiti s remenom, torbom, donjim rubljem, ili bojom sjenila, šta fali neusklađenim cipelama.
Cipele mogu biti što se mene tiče crne, smeđe ili plave, zimske i ljetne i to je to, tu svaka filozofija o cipelama završava.

Dobre cipele su one koje nađeš da ti odmah pašu tako da možeš završit odmah s isprobavanjem i kupovinom pod uvjetom da ne koštaju više od 300 kuna, i čovjek je dvonožac nije stonoga.

Ona kaže:

Kao besramna praktičarka i totalna nepoznavateljica večeras mi nametnute tematike, mogu zaključiti samo jedno - ljubav se zaista mjeri količinom kupljenih cipela ženi od strane njenog muškarca... Naime, jednom mi je rekao gospodin čije ste svjedočenje upravo pročitali da je nakon nekog vremena u vezi, braku ili kako god zvali te zajednice u kojima pripadnici različitih spolova na redovitoj bazi spolno opće, ekskluzivno, količina i kvaliteta navedenog spolnog općenja proporcionalna količini kupljenih cipela. Naravno, misleći pritom kupljenih njoj. Od njega. Njegovim novcem. Bez škrtarenja. Hm...
Kako nazvati situaciju u kojoj rečeni gospodin ima najviše najkvalitetnijeg seksa, i u kojoj pri tome ja, ona koja je zaslužna za to najviše i najkvalitetnije, ne posjedujem niti jedne kupljenje od njega. Njegovim novcem. Bez škrtarenja.
Ljubav?



,

petak, 13.03.2015.

PMS

Ona kaže:

Jedno od naj NE pitanja kad je PMS u điru je: Draga daš mi pusu? Ne, ne dam ti pusu, nikad ti neću dati pusu i, što se mene tiče, nikad ti nikakvu jebenu pusu nisam niti dala. Možemo se ispsovat, posvađat, rasplakat jedan drugog, možemo se čak i pošibat, ali nikakve puse ne dolaze u obzir. Neće biti dosta to što si objesio veš, oprao pod, kupio kikiriki maslac i skupi šal u "onom presmiješnom i preskupom" dućanu sa šarenom robom ili poželio nježno izmasirati moja stresom ukočena ramena. Nećeš se samo tako lako izvući. Dragi... P(ass)M(y)S(hotgun) doći će ti jednom glave...
Šalu nastranu, govorimo o jednom od najtežih razdoblja za ženu, ali moramo priznati, i pripadajućeg joj muškarca. Često tom nemilom periodu u ženinom ciklusu prethodi lažna (ili tzv. umišljena) trudnoća, a sam se nemilosrdno ponavlja, kao neverending story, beskrajni dan, noćna mora ili račun od Holdinga periodično ali uporno, te pogađa ženu čak do 450 puta u životu. I dok je žena sretna ako se zdravog razuma i bez nehotičnog ubojstva na duši dočepa menopauze, muškarci su vrlo čudna bića. Pravi egzibicionisti, pustolovi i izazivači sudbine. Neki su skloni u životu izložiti se puno većem broju tih hormonalnih bura. Stvarno hrabro. Bravo za vas dečki.




On kaže:

Ne znam zašto se ovi naši bistrooki stalno natežu oko tog fašizma i komunizma, a sve kako bi dokazali da je taj izam koji nije njihov baš onaj najgori. Drugovi i gospodo bistrooki, završite s tom jalovom raspravom najgori je pmsizam, ta zločinačka ideologija koja već tisućljećima ostavlja svoj trag u nebrojenim žrtvama kroz cjelokupnu ljudsku povijest, još tamo od kada je ona zlikovica Eva nagovorila budalastog Adama da jede jabuke, jebiga Adame muškarci jedu odojka, janjetinu, sve što se kreće ali jabuke, e crni moj Adame.
Koliko je samo taj PMS žrtava ostavio za sobom, svi izmi da se zbroje ne bi bili ni blizu te brojke, koliko upropaštenih ponosnih muškaraca, koliko razorenih prijateljstava, koliko dječjih trauma, a sve zbog zla neobjašnjivog poput svih ostalih najvećih zala.
Pričaju ti ljudi o tome, ali baš ništa te ne može pripremiti na to, pa ipak muškarci ga nekako preživljavaju, zato čvrsto vjerujem da će muškarci preživjeti i susret s vanzemaljcima, jer koliko uopće mogu biti loši ti vanzemaljci.
Zato kao legalista i borac za ravnopravnost spolova molim da se u ustav upiše pravo muškarca da nakon svakog peemesa dobije barem sedam dana bolovanja.

utorak, 10.03.2015.

LJUBOMORA

On kaže:

Bože stvarno me nervira njena posesivnost i ljubomora, zar je toliki problem shvatiti da prijateljica znači prijateljica, ili je pojam prijateljica rezerviran samo za nju, naime ona može biti prijateljica bilo kome jer je tako posebna, a sve ostale se jedva čekaju bacit pod nekoga, pod mene recimo.
inače ta ljubomora je pravi putnik kroz vrijeme jer osim prema ženama iz sadašnjosti ona je jednako intenzivna pa i intenzivnija prema onima iz prošlosti, a jednakom žestinom se proteže i prema onima u budućnosti, pa čak i onima koje zasigurno nikada neću sresti.
Inače ako niste znali žene mogu biti ljubomorne čak i na one koje ne postoje, zato nikad ali baš nikad nemojte sudjelovati u raspravi na temu kako bi trebala izgledati idealna žena. I inače nemojte sudjelovati u bilo kakvim raspravama jer opasnosti su nebrojene.
Stvarno me nervira njena posesivnost i ljubomora i da je ne volim ovoliko, poludio bi od toga.

Ona kaže:

On kaže: Ja ljubomoran? Gluposti!
Ja kažem: Milo moje, bio bi ti ljubomoran ko pas da ti ja dajem ikakvog razloga da budeš ljubomoran, da se, takva divna i obzirna kakva jesam, nemilo ne trudim da uvijek i u svakom trenutku prošlosti, sadašnjosti i naše zajedničke budućnosti ti budeš pošteđen tih malih, glupih, zločestih igrica koje ljudi jedni drugima priušte u bliskom i osjećajnom odnosu. Kako drugačije okarakterizirati moje brisanje profila na svim raspoloživim dating (neki će ih znati pod - fuck) siteovima, nasilničkim djelima prema mom (pazi - MOM!!!) kompjutoru u mojoj (pazi - MOJOJ!!!) kući (u kojoj btw uopće niti ne boravimo... znate ono - ERASE ALL DATA... bookmarke u svim ostalim gadgetima da uopće ne spominjem... autocenzura u pisanju, čitanju, komentiranju, sudjelovanju.... tečajeve samopomoći i brze tečajeve ovogaionoga da uopće ne spominjem. Hm... lešo meso, zamisli... čak se i to da zavoljeti kad nekoga... voliš.
Inače, drago mi je što imam tako dobrog i tolerantnog momka. Obožavam ga. On je samo moj. Nadam se da se razumijemo.... samo moj. Odbijte kučke. .

petak, 13.02.2015.

O ženama i muškarcima

Ona kaže:

Mogla bih reći - o muškarcima sve najbolje. Ali neću, reći ću - bilo bi dobro da uz njih ide neko uputstvo, manual, hodogram, šleper papirnatih maramica, koja kutija sedativa i obavezno ormarić za prvu pomoć. Vrsta je to koja obiluje različitostima više nego li ijedna nam znana. Naići ćeš na mamine sinove, lude navijače, managere, pjesnike i druge sanjare, potihe zlostavljače, sakupljače kostiju, nepostojane prevrtljivce, prave romantičare, dosadne tupedžije, one koji su uvijek u pravu, one koji nikad nisu u pravu, one koji sve znaju najbolje i one koji ne znaju ništa, cendravce, hipohondre, slabiće i pokojeg predatora.
Izaberi jednoga i sigurno ćeš pogriješiti. Već nakon dva dana, tri mjeseca ili sedam godina bit ćeš sigurna da si odabrala baš onog kojeg nikako ne možeš voljeti. Usprkos tome u neizbježnoj interakciji sa primjercima te vrste naći ćeš se preplavljena raznim osjećajima. Bit ćeš obožavana, zapostavljana, gušena, gažena, kontrolirana ili pak voljena nježno, zadovoljena, sigurna, mažena i pažena, ali najčešće izbačena iz cipela i slomljenih kostiju. I dok mi žene iz obzira, straha, srama ili pak bezumne ljubavi svoje "prtljage" u zajednici s istima teglimo same, budi sigurna da ćeš s njihovom uvijek baš ti imati pune ruke posla. Svejedno je radi li se o njihovim zaštitnički nastrojenim majkama, traumama iz djetinjstva, izmišljenim ptspijem, visokim tlakom, bivšom ženom, još bivšijom ženom, prijateljicama, obožavateljicama i ostalim pripadajućim im satelitima, alimentacijama, depresiji i utučenosti jer zarađuješ više od njih, impotencijama, pivskim trbusima, muškim skijanjima ili uraslim noktima. Dakle, mogla bih reći o muškarcima sve najbolje. Ali neću. Reći ću - izaberi jednoga i sigurno ćeš pogriješiti. I nikako, ali baš nikako i nikad ne zanemaruj natpis - pazi lomljivo ! Jer kad se to slomi, slomi se nepopravljivo. Mislim, tko ih ne bi volio.


On kaže:

O ženama uvijek sve najbolje iako ruku na srce ne razumijem ih baš uvijek i siguran sam da one ne razumiju nas muškarce uopće, valjda odatle i dolazi ta njihova potreba da budu muškarci, da znaju koliko smo mi u kurcu nikad im to ne bi palo na pamet. Osim toga kad im je već toliko stalo do toga da nam se dopadnu, trebale bi znati da je nama svaka pa i najmanja natruha muškosti kod partnerice jako odbojna, evo sad sam se naježio, barem većini nas. Kad bi ženski rod osvijestio tu činjenicu i emancipacija, a vjerovatno i evolucija bi krenule u nekom drugom smjeru.
Zato drage moje nemojte nas kastrirati, jer među nama veze bi trebale biti heteroseksualne i vjerovatno ste primjetile da je nas bog obdario onim privjeskom među nogama, što znači da nije predvidio da vi jebete nas.

<	travanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Travanj 2015 (6)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dvoje bivših i sadašnjih blogera svako iz svog ugla daju muško i žensko viđenje iste stvari.

Linkovi

NAMJERE

Namjera nam je zabaviti se na vaš račun, ponekad i na naš vlastiti, i nećemo imati milosti prema vašim malim osjećajima.

MOTO

Moto bloga je ko se s vatrom igra najvjerovatnije je piroman.

iznasihuglova@yahoo.com